Bol i oštećenja zglobova

Ozlijede ligamentarnog sustava zglobova

Funkcija ligamentarnoga sustava zgloba jest očuvanje cjelovitosti i stabilnosti zgloba te je svaka ozljeda značajna za mehaniku zgloba. Najčešće ozljede ligamenata pojavljuju se kod koljenog zgloba čija funkcija, stabilnost i mehanika jako ovisi o očuvanosti kolateralnih i križnih ligamenata te zglobne čahure, dok gležanj i rame slijede po učestalosti ovoga tipa ozljeda.

Nestabilnost koljena

Nestabilnost koljenoga zgloba promatra se u dvije ravnine u smislu patološkog pomaka prema natrag i prema naprijed(sagitalna ravnina) zatim u smislu patološkog pomaka potkoljenice u stranu (abdukcija i adukcija – frontalna ravnina) te rotatorna nestabilnost koljena (horizontalna ravnina). Ovakve nestabilnosti plod su izoliranih ili kombiniranih ozljeda ligamentarnog aparata koljenog zgloba. Ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta najčešća je ozljeda ligamentarnog aparata koljena, a nastaje prekomjernom abdukcijom potkoljenice pri ekstendiranom koljenu ili pri rotaciji u koljenu uz laganu fleksiju i abdukciju potkoljenice. Ovakve ozljede događaju se najčešće pri skijanju.

Ozljede prednjeg križnog ligamenta vrlo su učestale, a često dolaze u kombinaciji sa ozljedom medijalnog kolateralnog ligamenta i ozljedom meniska. Nastaju zbog nagle i jake hiperekstenzije koljena ili pri izravnom udarcu u kondile femura pri flektiranom koljenu.

Ozljeda stražnjeg križnog likamenta rijeđa je, ali ne manje bitna ozljeda s obzirom da je to najznačajnija anatomska struktura za stabilnost koljena i najjači ligament koljena. Ozljeda je često udružena s ozljedom stražnjeg dijela zglobne čahure, a nastaje kada pri flektiranom (savijenom) koljenu sila djeluje na kondile tibije od sprijeda prema straga kao što je to slučaj pri ozljedi koljena u automobilskim nesrećama udarom koljena u komandnu ploču. Ozljede lateralnog kolateralnog ligamenta su rjeđe te je njihova važnost u održavanju stabilnosti zgloba manja i nije toliko podožan ozljedama s obzirom da ga zaštićuju hvatišta mišića.

Nestabilnost gležnja

Stopalo i gležanj dijelovi su lokomotornog sustava koji trpe opterećenje cijeloga tijela te su jako izloženi traumi i ozljedama ligamentarnog aparata. Ozljede poput distorzije, subluksacije i luksacije te koštanih prijeloma vrlo su česte te je izuzetno bitno provesti pravilno liječenje kako nakon ozljeđivanja nebi ostala smanjena funkcija i bolnost te moguće pogoršanje stanja. Gležanj često ponavljajuće stradava, te stoga zaostaje nestabilnost ili ozljeda unutar zgloba. Stopalo i gležanj potrebno je detaljno i redovito pratiti kako se određene tegobe koje su u početku podnošljive nebi pogoršali te razvila stanja s trajno smanjenom funkcijom i deformitetima koji u budućnosti mogu razvijati još veće tegobe. Moderni sport sve je zahtjevniji i izazovniji, a naprezanja i opterećenja sve veća zbog čega koštano ligamentarni sustav sve više trpi te se povećava broj ozljeđenih sportaša.

Nestabilnost ramena

Stabilnost ramena omogućuju njegova koštana zglobna tijela, zglobna čahura, te hrskavični rub koji okružuje zglobnu površini na lopatici (labrum glenoidale). Nestabilnosti ramena mogu biti podijeljene na više razina; akutne i kronične; traumatske i atraumatske; prednje (najčešća, u oko 95% slučajeva), donje, stražnje i višesmjerne. Oštećenje glenohumeralnih ligamenta (glavni stabilizator ramena) i labruma glenoida (zglobne strukture slične meniskusu koja sprečava iskakanje ramena) uzrokuje nestabilnost ramena, a ono može biti nestabilno u bilo kojem smjeru.

Najčešći uzrok nestabilnosti ramena je trauma odnosno pad na ispruženu ruku ili pad na rame ili lakat te je česta u aktivnih sportaša. Atraumatska nestabilnost ramena nastaje kao posljedica dugotrajnih procesa koji oslabljuju stabilizaciju ramena i često je udružena s višesmjernom nestabilnošću. Kod svih vrasta nestabilnosti te iščašenja (luksacije) ramena, liječenje može biti konzervativno (ortoze, fizikalna terapija), ali je često potrebno i kirurško liječenje u kojim slučajevima se uglavnom pribjegava artroskopskom zahvatu.

Kod određivanja ozljede ligamentarnog aparata bilo koje ga zgloba uz lokalizaciju ozljede bitno je precizno odrediti dali je došlo samo do istegnuća (distenzija), djelomičnog prekida (parcijalna ruptura) ili potpunog prekida(totalna ruptura) kako bi se pravilno odredilo liječenje. Uz pomoć specifični testova točno određujemo koji je ligament ozljeđen i u kojoj mjeri te se donosi odluka dali će liječenje biti operativno ili konzervativno.